Prijem
NEOPAGANIZAM
Paganizam, zaboravljen dolaskom kršćanstva, ponovo oživljava. Radi se o religiji, točnije o neopaganizmu - religijskom pokretu koji funkcionira iza kulisa suvremenog društva, a bazira se na drevnim poganskim religijam. U današnje doba dok se razvija tehnologija na različitima područjima, te se kao društvo nastojimo što više modernizirati, jedan drugi aspekt ljudske naravi ide, smatraju mnogi, korak unatrag. Radi se o religiji, točnije o neopaganizmu - religijskom pokretu koji funkcionira iza kulisa suvremenog društva, a bazira se na drevnim poganskim religijama.
Što je neopaganizam?
Neopaganizam je termin koji se koristi kao zajednički naziv za različite religijske pokrete zasnovane na učenjima tzv. poganskih religija, koje su postojale na europskom tlu prije pojave kršćanstva. Radi se o raznolikim pokretima koji variraju od politeističkih i animističkih, sve do panteističkih i mnogih drugih vjerovanja. Sama riječ 'pagan' znači 'sa sela', a samo ime nametnuli su rani kršćani koji su svoju religiju prvo proširili na gradove, a tek kasnije na ruralna područja u kojima su se za to vrijeme štovale poganske religije. Nepaganaizam je ponovno oživio poganska vjerovanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te se danas ne povezuje s ruralnim stanovništvom budući da ga u principu prakticiraju učeni i akademski obrazovani ljudi koji o tome govore kao o obožavanju prirode.
O neopaganističkoj kulturi počelo se govoriti nakon što je objavljeno istraživanje o vješticama 1964. godine u Velikoj Britaniji. Prva neopaganistička crkva Svih svjetova osnovana je 1967. godine zahvaljujući Amerikancu Oberonu Zell - Ravenheartu koji ju je popularizirao kroz neopaganistički časopis 'Green egg'. Mnogi neopaganisti danas prakticiraju duhovnost što je novost u poganskom učenju, dok drugi pokušavaju doslovce slijediti odnosno rekonstruirati neku davno izgubljenu drevnu religiju. Danas je kao pokret najrašireniji u SAD-u, Velikoj Britaniji te na Islandu.
Razvoj neopaganizma
Zanimanje za poganska vjerovanja, povijest i simbole javilo se već u renesansi kad su ih mnogi umjetnici uključili u svoja djela. U romantizmu se budi interes za staro-galsku i staro-norvešku literaturu. Počeci neodruidizma, jednog od oblika neopaganizma sežu već u 1717. godinu kad je osnovan druidski red. U 19. stoljeću porastao je interes za njemačkim i vikinškim paganizmom, pogotovo u Velikoj Britaniji i skandinavskim zemljama. Interes za neopaganizmom poklopio se s onim za folklorom i okultnim, te poganskim motivima u literaturi i laganim razvojem nacionalizma.
Zatim se počinju razvijati i druge neopaganističke grupacije osim neodruidizma, poput hermetičkog reda zlatne zore i reda orijentalnih templara koji su u svoja vjerovanja ukomponirali i egzotične elemente poput egipatske kozmologije i kabale. Škotski društveni antropolog sir James George Frazer napisao je 1890. godine knjigu 'Zlatna grana' koja je sadržavala magična i religijska vjerovanja oko kojih je okupio mnoge istaknute ličnosti tog doba poput Williama B. Yeatsa, Maud Gonne, Arthura Edwarda Waitea i drugih. Uz pojavu tih novih redova budi se sve veći interes za natprirodnim, okultnim te magijom, a uz njih se veže i razvoj seksualnosti, feminizma i pacifizma. Britanska antropologinja Margaret Alice Murray tvrdila je još dvadesetih godina prošlog stoljeća da magija i vještice nikad nisu izumrle nego su nastavile djelovati u tajnosti te na taj način preživjele inkviziciju.
Četrdesetih godina prošlog stoljeća veći broj Engleza okupljao se navodno u području New Foresta radi prakticiranja magije i okultnih vještina i radnji. Mada mnogi povjesničari tvrde da skupina zapravo nikad nije ni postojala drugi tvrde da se iz nje izrodila kasnije veoma popularna religija 'wicca'. U Njemačkoj se neopaganizam javlja oko 2. svjetskog rata te je ukomponiran u folklor i nacističke ideje, tako da je određeni broj nacista zapravo formirao svoje neopaganističke redove.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća javlja se ponovo interes za neodruidizmom, njemačkim neopaganizmom, te nastaje američki neopaganistički pokret baziran na staro-norveškim vjerovanjima Asatru. Osamdesetih godina postaju popularna neopaganistička okupljanja i festivali, te religija neo-wicca koja se razlikuje od tradicionalne wicce po tom što je javna, dok je tradicionalna prakticirana u strogoj tajnosti. Devedesetih godina neopaganizam se ponovno popularizira te sve više djeluje i javno.
O neopaganizmu
Većina neopaganista su politeisti, no sama interpretacija božanstva zavisi od struje do struje unutar samog neopaganističkog pokreta. U principu razlikujemo radikalni i umjereni neopaganizam. Radikalni neopaganisti vjeruju u postojanje bogova i božica neovisno o ljudskom umu i jedno o drugima, što se zapravo zasniva i na samim drevnim vjerovanjima. Drevne politeističke religije nisu bile toliko usredotočene na samo postojanje više bogova i božica i vjerovanje u njih, već na same rituale i tradiciju. Umjereni neopaganizam pak promatra politeizam kao jednostavno drugačija viđenja i shvaćanja božanskog.
Neki neopaganisti vjeruju u postojanje boga i božice koji su suprotni te se međusobno nadopunjuju poput yina i yanga, dok drugi pak vjeruju u postojanje jednog 'rogatog' boga, a treći u postojanje majke prirode kao jedine božice.
Mnogi neopaganistički redovi uključuju prakticiranje magije i okultnog u svoje rituale, dok drugi iako vjeruju u natprirodno ne prakticiraju ritale povezane s magijom i vradžbinama. Neopaganisti štuju prirodne cikluse kroz kalendar festivala za pojedine promjene poput dolaska proljeća primjerice, premda sami datumi ovise o klimi iz koje red dolazi, a razlikuju se i prema ritualima koji su često vezani uz ples i/ili vatru, štovanje svastike ili pentagrama.
O redovima
Wicca je najpoznatija neopaganistička religija, raširena najviše u SAD-u. Wiccu je osnovao Gerald Brosseau Gardner, engleski pisac, antropolog-amater, te štovatelj okultnog, još 1954. godine. On je tvrdio da je samo oživio stari vještičji kult koji postoji još od paganističkog doba prije kršćanstva, a održao se u tajnosti do danas. Od osnivanja do danas razvili su se različiti oblici wicce poput gardnerijanske, aleksandrijanske, Dijaničke wicce ili pak feminističke wicce koja svetkuje ženu i okuplja samo žene ili pak samo lezbijke. Svim vrstama wicce zajednička je briga o prirodi, ekološki aktivizam, obožavanje božice i/ili rogatog boga, vjerovanje u drevnu mitologiju, prakticiranje magije te u ponekim strujama wicce vjerovanje u reinkarnaciju i karmu.
Neodruidizam je druga najveća struja neopaganizma nakon wicce, a i sama je također prilično heterogena religija. Svoja vjerovanja crpe od druida, staro-keltskih svećenika. U mnogim aspektima povezani su s masonima i ritualima vezanima uz Stonehenge, te se njihova liturgija najčešće sastoji od pjevanja, ritualnog čaranja i ispijanja 'duhova' (škotski ili irski viski). Najpoznatiji neodruidski redovi su druidski red, drevni druidski red, red barda, britanski druidski red, te reformirani red druida Sjeverne Amerike.
Neopaganizam danas
Budući da mnogi redovi još djeluju u tajnosti ne postoji točna brojka koliko ljudi danas u svijetu prakticira neopaganizam. No prema nekim podacima trostruko više žena naspram muškaraca prakticira tu vrstu vjerovanja. Neapaganisti su danas u svijetu uglavnom učeni ljudi, istaknuti na području zaštite okoliše i politički aktivni, a većinom su stari između 25 i 50 godina. Premda se uz neopaganizam veže okultno te prakticiranje magije, ne spominje se crna magija, odnosno djela usmjerena protiv nekog već samo štovanje drevnih, ali ne i zaboravljenih rituala, religija i vjerovanja. No ono što je očito samo vraćanje religiji predaka sve većem broju ljudi je intrigantno, makar za proučavanje, ako ne i za aktivno prakticiranje.
Paganizam, zaboravljen dolaskom kršćanstva, ponovo oživljava. Radi se o religiji, točnije o neopaganizmu - religijskom pokretu koji funkcionira iza kulisa suvremenog društva, a bazira se na drevnim poganskim religijam. U današnje doba dok se razvija tehnologija na različitima područjima, te se kao društvo nastojimo što više modernizirati, jedan drugi aspekt ljudske naravi ide, smatraju mnogi, korak unatrag. Radi se o religiji, točnije o neopaganizmu - religijskom pokretu koji funkcionira iza kulisa suvremenog društva, a bazira se na drevnim poganskim religijama.
Što je neopaganizam?
Neopaganizam je termin koji se koristi kao zajednički naziv za različite religijske pokrete zasnovane na učenjima tzv. poganskih religija, koje su postojale na europskom tlu prije pojave kršćanstva. Radi se o raznolikim pokretima koji variraju od politeističkih i animističkih, sve do panteističkih i mnogih drugih vjerovanja. Sama riječ 'pagan' znači 'sa sela', a samo ime nametnuli su rani kršćani koji su svoju religiju prvo proširili na gradove, a tek kasnije na ruralna područja u kojima su se za to vrijeme štovale poganske religije. Nepaganaizam je ponovno oživio poganska vjerovanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te se danas ne povezuje s ruralnim stanovništvom budući da ga u principu prakticiraju učeni i akademski obrazovani ljudi koji o tome govore kao o obožavanju prirode.
O neopaganističkoj kulturi počelo se govoriti nakon što je objavljeno istraživanje o vješticama 1964. godine u Velikoj Britaniji. Prva neopaganistička crkva Svih svjetova osnovana je 1967. godine zahvaljujući Amerikancu Oberonu Zell - Ravenheartu koji ju je popularizirao kroz neopaganistički časopis 'Green egg'. Mnogi neopaganisti danas prakticiraju duhovnost što je novost u poganskom učenju, dok drugi pokušavaju doslovce slijediti odnosno rekonstruirati neku davno izgubljenu drevnu religiju. Danas je kao pokret najrašireniji u SAD-u, Velikoj Britaniji te na Islandu.
Razvoj neopaganizma
Zanimanje za poganska vjerovanja, povijest i simbole javilo se već u renesansi kad su ih mnogi umjetnici uključili u svoja djela. U romantizmu se budi interes za staro-galsku i staro-norvešku literaturu. Počeci neodruidizma, jednog od oblika neopaganizma sežu već u 1717. godinu kad je osnovan druidski red. U 19. stoljeću porastao je interes za njemačkim i vikinškim paganizmom, pogotovo u Velikoj Britaniji i skandinavskim zemljama. Interes za neopaganizmom poklopio se s onim za folklorom i okultnim, te poganskim motivima u literaturi i laganim razvojem nacionalizma.
Zatim se počinju razvijati i druge neopaganističke grupacije osim neodruidizma, poput hermetičkog reda zlatne zore i reda orijentalnih templara koji su u svoja vjerovanja ukomponirali i egzotične elemente poput egipatske kozmologije i kabale. Škotski društveni antropolog sir James George Frazer napisao je 1890. godine knjigu 'Zlatna grana' koja je sadržavala magična i religijska vjerovanja oko kojih je okupio mnoge istaknute ličnosti tog doba poput Williama B. Yeatsa, Maud Gonne, Arthura Edwarda Waitea i drugih. Uz pojavu tih novih redova budi se sve veći interes za natprirodnim, okultnim te magijom, a uz njih se veže i razvoj seksualnosti, feminizma i pacifizma. Britanska antropologinja Margaret Alice Murray tvrdila je još dvadesetih godina prošlog stoljeća da magija i vještice nikad nisu izumrle nego su nastavile djelovati u tajnosti te na taj način preživjele inkviziciju.
Četrdesetih godina prošlog stoljeća veći broj Engleza okupljao se navodno u području New Foresta radi prakticiranja magije i okultnih vještina i radnji. Mada mnogi povjesničari tvrde da skupina zapravo nikad nije ni postojala drugi tvrde da se iz nje izrodila kasnije veoma popularna religija 'wicca'. U Njemačkoj se neopaganizam javlja oko 2. svjetskog rata te je ukomponiran u folklor i nacističke ideje, tako da je određeni broj nacista zapravo formirao svoje neopaganističke redove.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća javlja se ponovo interes za neodruidizmom, njemačkim neopaganizmom, te nastaje američki neopaganistički pokret baziran na staro-norveškim vjerovanjima Asatru. Osamdesetih godina postaju popularna neopaganistička okupljanja i festivali, te religija neo-wicca koja se razlikuje od tradicionalne wicce po tom što je javna, dok je tradicionalna prakticirana u strogoj tajnosti. Devedesetih godina neopaganizam se ponovno popularizira te sve više djeluje i javno.
O neopaganizmu
Većina neopaganista su politeisti, no sama interpretacija božanstva zavisi od struje do struje unutar samog neopaganističkog pokreta. U principu razlikujemo radikalni i umjereni neopaganizam. Radikalni neopaganisti vjeruju u postojanje bogova i božica neovisno o ljudskom umu i jedno o drugima, što se zapravo zasniva i na samim drevnim vjerovanjima. Drevne politeističke religije nisu bile toliko usredotočene na samo postojanje više bogova i božica i vjerovanje u njih, već na same rituale i tradiciju. Umjereni neopaganizam pak promatra politeizam kao jednostavno drugačija viđenja i shvaćanja božanskog.
Neki neopaganisti vjeruju u postojanje boga i božice koji su suprotni te se međusobno nadopunjuju poput yina i yanga, dok drugi pak vjeruju u postojanje jednog 'rogatog' boga, a treći u postojanje majke prirode kao jedine božice.
Mnogi neopaganistički redovi uključuju prakticiranje magije i okultnog u svoje rituale, dok drugi iako vjeruju u natprirodno ne prakticiraju ritale povezane s magijom i vradžbinama. Neopaganisti štuju prirodne cikluse kroz kalendar festivala za pojedine promjene poput dolaska proljeća primjerice, premda sami datumi ovise o klimi iz koje red dolazi, a razlikuju se i prema ritualima koji su često vezani uz ples i/ili vatru, štovanje svastike ili pentagrama.
O redovima
Wicca je najpoznatija neopaganistička religija, raširena najviše u SAD-u. Wiccu je osnovao Gerald Brosseau Gardner, engleski pisac, antropolog-amater, te štovatelj okultnog, još 1954. godine. On je tvrdio da je samo oživio stari vještičji kult koji postoji još od paganističkog doba prije kršćanstva, a održao se u tajnosti do danas. Od osnivanja do danas razvili su se različiti oblici wicce poput gardnerijanske, aleksandrijanske, Dijaničke wicce ili pak feminističke wicce koja svetkuje ženu i okuplja samo žene ili pak samo lezbijke. Svim vrstama wicce zajednička je briga o prirodi, ekološki aktivizam, obožavanje božice i/ili rogatog boga, vjerovanje u drevnu mitologiju, prakticiranje magije te u ponekim strujama wicce vjerovanje u reinkarnaciju i karmu.
Neodruidizam je druga najveća struja neopaganizma nakon wicce, a i sama je također prilično heterogena religija. Svoja vjerovanja crpe od druida, staro-keltskih svećenika. U mnogim aspektima povezani su s masonima i ritualima vezanima uz Stonehenge, te se njihova liturgija najčešće sastoji od pjevanja, ritualnog čaranja i ispijanja 'duhova' (škotski ili irski viski). Najpoznatiji neodruidski redovi su druidski red, drevni druidski red, red barda, britanski druidski red, te reformirani red druida Sjeverne Amerike.
Neopaganizam danas
Budući da mnogi redovi još djeluju u tajnosti ne postoji točna brojka koliko ljudi danas u svijetu prakticira neopaganizam. No prema nekim podacima trostruko više žena naspram muškaraca prakticira tu vrstu vjerovanja. Neapaganisti su danas u svijetu uglavnom učeni ljudi, istaknuti na području zaštite okoliše i politički aktivni, a većinom su stari između 25 i 50 godina. Premda se uz neopaganizam veže okultno te prakticiranje magije, ne spominje se crna magija, odnosno djela usmjerena protiv nekog već samo štovanje drevnih, ali ne i zaboravljenih rituala, religija i vjerovanja. No ono što je očito samo vraćanje religiji predaka sve većem broju ljudi je intrigantno, makar za proučavanje, ako ne i za aktivno prakticiranje.
